Caponata ili ... Poljubac sunca

Caponata je, kažu, omiljeno jelo na cijeloj Siciliji. 

To je osvježavajuće /pro/ljetno jelo od rajčice i patlidžana, a zovu ga “živi okus strasnog sicilijanskog poljupca sunca”.

Ovdje je recept za jedan hrvatski "Poljubac sunca".

Za četiri osobe u Poljubac sunca idu sljedeće namirnice:

• 2, 3 patlidžana,
  
• 0,5 kg svježih rajčica ili pelatia,
• 150 g luka,
• 25 g kapara,
• 1, 2 stabiljke celera,
• 500 g maslina,
• 1 ljuta papričica,
• 50 ml maslinovog ulja,
• 3 žlice jabučnog octa,
• bosiljak - sušeni ili svježi,
• 1 žličica šećera,
• sol,
• malo Vegete.

Ovaj Poljubac sunca pripremamo tako da na male kocke narežemo patlidžane, posolimo ih, pa ostavimo neka odstoje barem pola sata. Dio ulja stavimo u veliku tavu i dodamo nasjeckani luk.

Propečemo kratko, a zatim pirjamo uz dolijevanje vode dok ne omekša. 

U to ubacimo narezane rajčice i nastavimo pirjati dok se umak ne zgusne.

Patlidžane isperemo vrućom vodom, ocijedimo i dobro osušimo, a onda ih pečemo u drugoj tavi na preostalom ulju. Stabiljke celera narežemo i dodamo patlidžanima. Sve zajedno još kratko propečemo.

Patlidžane s celerom umiješamo u umak od rajčice, dodamo oprane i ocijeđene kapare, narezane masline i Vegetu. 

Sve to izmješamo i još 5 minuta lagano pirjamo. 

Dok pirjamo posipamo šećerom, dodamo ocat i ljutu papričicu. Nakon par minuta ugasimo vatru i jelo pokrijemo poklopcem. 

Pred kraj kuhanja dodamo bosiljak. 

Može sušeni, ali bolji je svježi bosiljak koji narežemo i dodamo jelu prije posluživanja. 

Caponata je fina s raznim povrćem, kažu da je dobra i uz meso s roštilja.

Nije loše patlidžane nakon mariniranja isprati vrućom vodom jer se tako ispere gorkost patlidžana.

Caponata se može poslužiti s kriškama popržena kruha ili toasta, a ja Caponatu najviše volim jesti na mojim Moćnim okusima ;)

Pizza trenutak!

Jedno od najstarijih jela koje je ljudski rod počeo pripremati je kruh, a stručnjaci kažu da se kruh priprema u najmanju ruku od neolitika. Nešto pouzdanija informacija je da su mu u antici dodavali razne začine da bi poboljšali njegov okus. 

Tako su npr. Grci mali kruh koji su nazivali ”plakuntos”. ”Plakuntos” je sadržavao luk, češnjak i razne začine. Vojnici Darija Velikog (521. – 486.  pr.Kr.) su na svojim štitovima :) pekli kruh, a dodavali su sir i datulje. Vergilije u Eneidi spominje kako je kruh bio ustvari tacna za druge namirnice.

OK, sve je to super, ali niti blizu pizzi. 

E sad, tijesto kojim su provjeravali je li peć dovoljno topla pekari nisu htjeli bacati, pa su ga prodavali sirotinji na ulicama, pa je pizza kroz povijest bila poznata kao hrana sirotinje. A "pizza trenutak" dogodio se u 16.st. kad su pomorci iz Novog svijeta tada, a danas Amerike donijeli rajčice za koje su mislili da su otrovne. Nakon što su se ljudi uvjerili da rajčice nisu otrovne, stanovnici siromašnih četvrti u Napulju su ih počeli dodavati tijestu koje su dobivali od pekara. Ta kombinacija je postala tako popularna da su čak i turisti počeli odlaziti u siromašnije dijelove Napulja u potrazi za tim specijalitetom.

Smatra se da je najstarija pizzerija na svijetu "Pizzeria Port`Alba" u Napulju, započela s radom 1738, dok je 1830. prerasla u pravi restoran.

Alexandre Dumas, francuski pisac, a inače ljubitelj hrane, opisuje kako je izgledala napuljska pizza oko 1830. godine: „Na prvi pogled pizza izgleda kao prilično jednostavno jelo, ali nakon nešto detaljnijeg promatranja , vidimo da je dosta složena. U pizzi ima sira, rajčica, sitnih ribica, ulja, masti … to je gastronomski termometar tržnice. Cijena joj raste i pada u ovisnosti o cijenama navedenih namirnica i u odnosu na to da li je godina plodna ili oskudna“.

Inače, ne znam da li znate, ali to je rekao čovjek koji je napisao Grof Monte Christo i Tri mušketira ;

Danas u Napulju postoje jako isključivi ljudi koji smatraju da postoje isključivo dvije vrste pizze:

• pizza marinara koja sadrži češnjak, extra-djevičansko maslinovo ulje, origano i bosiljak. Ne sadrži morske plodove, ako ste to pomislili, jer je ime dobila po tome što su je jeli ribari. 
• pizza margarita koju je 1889. godine napravio Raffaele Esposito u svrhu dočeka kralja Umberta I. i Margarete Savojske. Kraljici se, od ponuđenih jela, najviše svidjela pizza s rajčicama, sirom i bosiljkom. Pričaju kako je to bilo radi patriotizma jer te tri namirnice predstavljaju boje talijanske zastave (crveno, bijelo, zeleno), a pizza je kasnije po kraljici dobila i ime.

Kasnije, 1984. godine osnovano je društvo koje propagira čistunski pristup pizzi, a ime mu je “Associazione Verace Pizza Napoletana”. 

Pravila tog pizza društva dosta su stroga:

- tijesto se mora ručno mijesiti bez upotrebe trljice ili bilo kakvih pomagala, a zbog upotrebe miksera bi nas valjda prokleli ;)

- tijesto ne smije biti deblje od 33 milimetra,

- pizza se mora peći u peći na drva na 485*C maksimalno 60-90 sekundi,

- ne smije imati preko 35 cm u promjeru.

Pretjerivanja radi, neki zahtijevaju da se maslinovo ulje stavlja isključivo u smjeru kazaljke na satu :)

I da završim, riječ “pizza“ koju su Lombardi donijeli u Italiju u 6.stoljeću, dolazi od staronjemačke riječi “bizzo“ ili “pizzo“ (“bit“ i “bite“ - engleski), a znači zalogaj. 

A ja? Ja sam pizzu uglavnom naručivala i sad kad zbog dijagnoze ne smijem jesti sir, baš mi se jede pizza, a nakon ovoga sam čak dobila volju i napraviti jednu margaritu po najčistunskijem pristupu.

Kad ju ispečem, javim se s crveno/bijelo/zelenim receptom ;