Ljekovitost konoplje opisivana je u raznim knjigama na kojima se temelji današnja medicina.
U "Pen Ts’ao Chingu", najstarijoj farmakopeji iz 2727. god. pne. po prvi put se spominju svojstva i ljekovitost konoplje za više od 100 različitih zdravstvenih problema.
Kako navodi A.W. Zuardi, u knjizi „History of cannabis as a medicine“, kanabis je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka koje je čovjek koristio.
Spominje se i u Vedama /najstarijim hinduističkim svetim tekstovima na sanskritu/, 2000.-1000. god. pne kao „izvor sreće“, a koristila se tijekom vjerskih rituala (Bog Šiva je zaštitnik kanabisa).
U istom periodu javlja se i u Ajurvedskoj medicini, sama ili u kombinaciji s drugim biljkama, za liječenje različitih oboljenja, poput anksioznosti, epilepsije, bronhitisa…
Na Ebersovom papirusu od 1500. god. p.n.e. kanabis se spominje za liječenje upalnih procesa, pa se to smatra najstarijim receptom za medicinsku upotrebu kanabisa.
Hua T’o, pokretač kineske kirurgije, 207. godine upotrebljavao je kanabis kao analgetik, a kanabis je bio i jedan od sastojaka u tzv. „vinu za anesteziju“, koje je pacijent konzumirao prije operacije.
Perzijski znanstvenik Ibn Sina u svom 'Kanonu medicine' iz 1025. spominje kanabis kao efektivan tretman za liječenje crijeva, edema, infekcija, glavobolja. Ova knjiga smatra se jednom od najvažnijih knjiga u povijesti medicine.
Arapski trgovci su iz Indije donijeli konoplju 1300. godine u Istočnu Afriku, odakle se dalje proširila po kontinentu. Upotrebljavana je za liječenje malarije, astme, epilepsije, groznice i dizenterije.
A 1500. Španjolci su je donijeli u Ameriku, gdje se prva upotrebljavala za izradu platna i konopaca, a u kasnijem periodu uvedena je upotreba i za medicinske svrhe.
Napoleon je 1798. donio kanabis iz Egipta u Francusku, gdje je korišten za liječenje tumora, kašlja i žutice.
Irski doktor Vilijam O’Šonesi je 1843. objavio „The indian hepm, or Gunjah“, zaključivši da "indijska" konoplja nema negativne medicinske efekte.
Kao rezultat tog rada, upotreba kanabisa u medicinskom kontekstu počela je značajno rasti.
Zabranjen lijek, zatim zaboravljen brisanjem iz medicinskih udžbenika, ali i ipak ponovno "otkriven" :
1937. u SAD-u je usvojen 'Marijuana Tax Act' čime je zabranjena upotreba i prodaja kanabisa u SAD-u. Na nivou UN zabrana je nametnuta 1964. (SFRJ je potpisala Konvenciju 1964, a iz ljekarni su uskoro povučene cigarete marihuane za liječenja astme i upalnih i plućnih bolesti).
Izraelski kemičar dr. Rafael Mešulam, 1964. otkrio je molekularnu strukturu THC-a. Kanabis je 1970. stavljen na listu narkotika, pa su zabranjena daljnja istraživanja i označen je kao "nedopustiv" u medicinske svrhe.
Tek 1988. godine otkriveni su CB1 i CB2 kanabinoidni receptori, najzastupljeniji neuroreceptori u mozgu, ali ih ima i u ostalim organima u tijelu.
U periodu od 2000-2018. kanadska Vlada stvorila je pravni okvir (MMAR, MMPR, ACMPR) za upotrebu kanabisa u medicinske svrhe od licenciranih proizvođača.
Danas se i američki zakoni sve više priklanjaju upotrebi kanabisa i CBD-a u medicinske svrhe.
Agencija za hranu i lijekove je 2018. odobrila lijek koji sadrži CBD dobiven iz cvijeta kanabisa – Epidiolex, koji je namijenjen za liječenje epileptičnih napada 'Lenoks-Gastautova' i 'Dravetovog sindroma'.
Legalizacija ovog lijeka smatra se važnim pomakom u medicini SAD-a, jer otvara put za daljnja istraživanja vezana za uporabu kanabisa u svrhu liječenja.
Paradoks je kako nasuprot federalnom zakonu, zakoni više od 35 država SAD-a dozvoljavaju medicinsku upotrebu cvjetova i ekstrakata bogatih THC-om, dok se već milioni ljudi uspješno liječe od različitih bolesti. Raskorak zvaničnih istraživanja koja ispituju tzv. federalni kanabis, niskog postotka kanabinoida, koji korisnici smatraju neupotrebljivim i onoga čime se duže od desetljeća pacijenti liječe u privatnim klinikama ili sami nabavljaju u legalnim kanabis ambulantama/klinikama i sami uzgajaju.
Lagani pomaci primjećuju se i u Europi, ali u usporedbi sa Amerikom, ili Izraelom, mi smo još u povojima. Ali, ipak, proizvodnja kanabisa više nije ograničena na industrijske svrhe, već se može proizvoditi i u medicinske, naravno uz dozvolu ministarstva zdravstva i agencije za lijekove i medicinske proizvode (ne i u Srbiji i BiH, a u CG je dozvoljen CBD).
Proces registracije gotovih proizvoda kompliciraniji je u praksi nego na papiru, dok su troškovi ispitivanja, registracije, pakiranja... nakon svih postojećih regulativa bezobrazno skupi.
Velika Medicina igra svoju igru maksimalnog usporavanja posljednjih nekoliko godina, postavljanjem novih i još novijih uvjeta, utjecajima i lobiranjima u agencijama za lijekove i hranu, što je velika i ozbiljna šteta jer najviše gube sami pacijenti i medicinska znanost, koja ograničavajući sama sebe, značajno kasni za praskom liječenja kako u Europi, tako i po cijelom svijetu.